Weltschmerz

Krajnosti.

02.09.2015.

.

Mislim da mi je žao što sam izbrisala svoj stari blog.
Bilo je tu previše osjećanja, misli, neobičnosti i običnosti mog uma, pjesama, priča, petparačkih naravno. Ali sve je to značilo i u nekom trenutku me spašavalo od današnjice. Prebrodila bih dešavanje tako što bih to zapisala. I bilo je nekako lakše. Danas sve pokušavam da potisnem. Napišem pa izbrišem. Ne samo zato što mislim da nije vrijedno i dobro, nego zato što mislim da nema ni najmanjeg smisla.
Pokušavam da se ohrabrim govoreći da je bolje i kad je sranje, ali da postoji zapisano, sačuvano od zaborava. Ali možda je to to. Danas se više nadam da ću zaboraviti sve, nego sačuvati. Svaki osjećaj je otežan, svaka misao je uzaludna, um je zastario, a za pjesme i priče više nemam inspiracije. Uvijek sam smatrala kako je zapravo bol koja je bila previše prisutna stvarala želju za pisanjem. Ali tokom vremena je ima sve više i više, dok želja je sve manja.
Nekad mi se teško probuditi. Vrlo često se ne mogu natjerati da ustanem iz kreveta. Moj mozak paralizira udove i ponekad zamišljam kako propadam u krevet kao Renton u pod. Ili šolju.
Mrtve su suze. Mrtvi smo mi ujutro, dok se očajnički želimo natjerati na život.
Ali opet ustanem. U međuvremenu obavim što trebam, odem, vratim se, saslušam, kupim, ispunim križaljku, zviždim dok hodam, mašem avionima. Tužnim pogledom ispratim neka mjesta, zakasnim, nasmijem se osvijetljenim mostovima, zakašljem se na semaforu.
Ne vjerujem u neke izreke. Nikad nije kasno. Kako nije kasno kada ne možeš ostati? Kako nije kasno kada ne možeš izraziti? Izgovoriti? Pravi trenuci se uvijek gube. Prođu u onom trenutku između desno i lijevo. Dok prođeš rukom kroz kosu jer vjetra ne zanima. U erotičnom dodiru ispod rebara, ugrizu butine i stisku glave. Najzanimljiviji poljubac je onaj u kojem mislim da ću se utopiti u faci i tijelu osobe. I onda zakasniš.
Kažeš da bi volio da te udari auto. Ali zar nije bolje reći usmrti? Od udarca ćeš se možda morati oporavljati, od smrti nećeš.

Sreća je za druge. Kažem bez imalo patetike. Iako znam kako zvuči.

11.04.2015.

.

Sad eyes, stone sleeper.

14.03.2015.

o smrti

bez obzira što plačemo iz sebičnosti,
škrtosti,
spoznaja o nikad više
je tužnija od svake suze što se slijeva niz lice
i stvarno nije važno,
bitno
što plačemo zbog sebe
a ne zbog njih
spoznaja da su nestali zauvijek
jača je i bolnija od svakog prigušenog jecaja
sve nešto stišće u grudima
prelama se i zvoni u ušima
haos u venama
mrak u očima
nikad
više
ja
tebe
vidjeti
neću.

04.03.2015.

.

E i još ovo.

Malo hoćeš, malo nećeš. E jesam i ja kreten, kontam, bolja sam bila kad sam vjerovala da mogu kako treba zavoljeti ove dječake. Il hoće da te pojebu il sve nešto kontaju da ćeš ih spasiti od njih samih. Neću nikog da spašavam, nemam vremena, imam nekih pametnijih i glupljih stvari i boljih koje mogu odrađivat. Slušam ja to sve, neke stavove neke pizde materine, eto svi smo prepametni i zreli, pogledaj ti to, slušaj samo slušaj kako je on elokventan, kakvo on mišljenje o državi ima. Ma mrš i ti i država i sve rasprave na svijetu. Izgubili smo svu prirodnost i humor koji smo imali. Ma ne moraš mi se dokazivati, glupa sam strašno, ništa ne kontam, ne kontaš ni ti, nemoj da se nazor preseravaš. Kako smo svi pametni jebote, samo mi nešto čudno što nam država propada. Reci mi nešto smiješno, pa raspadam se po šavovima, sjebana sam i nemam poredane prioritete iako možda izgledam tako. Nepažljivi susreti i tako strašni pogledi, ljudi, umrijet ćemo svi, pa šta sad. Budi bolji svaki dan. Budi bolja svaki dan. Nikad nije loše znati puno. Nego je nama loše kad ne možemo to silno znanje prenijeti nekome na svakodnevoj kafi, pa da ostali misle o tome kako smo pametni, evo sliva mi se inteligencija niz jezik, treba mi neka nagrada i priznanje, bez toga ništa. Kao mi učimo nepotrebne stvari, šta je to nepotrebno? Znati mnoštvo informacija? Stvarati neku hijerarhiju i vaditi teme iz naftalina, ali samo one koje vrijede, ne daj bože saznati nešto što ne možeš pokazati da znaš. Ma daj, nisi valjda tako naivna osoba. I ova umjetna depresija i ova naša patetika, sve nas to ubija, pa ne znamo šta ćemo od sebe, hoćemo li se ubiti kreativno, hoćemo li skratiti sebi muke, nešto mi je to poznato, samo da se pobjegne, od ovih ljudi i od grada i od zraka. Sarajevo se guši u svom smogu, a ljudi se guše na spavanju.
Svaki put kad te vidim hoću nešto da ti kažem. Poželim uvijek da ti ispričam neku anegdotu ili da te pitam kako si i što nisi otišao kad si imao priliku i otkad to voliš plave djevojke. Zatitraju mi impulsi u mozgu, drhte mi ruke, hrle ka nečem tvom, a nikad nema prilike da ti eto kažem nešto što bih htjela. Ma lažem, nemam ništa. Prazna mi glava, vjeruj mi. Samo sam poželjela tvoju blizinu, taj neki fazon koji mi je iz nepoznatog razloga odgovarao. Neću to, ali mi pogled krene tvojom putanjom, zastanu mi misli, neki je glič, moram uvijek naći vremena da se resetujem. Još sam te i sanjala neku noć, sanjala sam kako odlaziš, ja ti se zakačila oko vrata, a ti mi govoriš: Pa ne idem zauvijek. I pustiš me i odeš. Zamisli kažem ti to. Glupo bi reagovao, ne bih ti više nikad ništa rekla. Ni ćao.
Neću više ni pisati. Počela sam se preseravati.
Ćao

04.03.2015.

.

Ima nešto gorko u sjećanju na ljude i ljepša vremena. I kao što je rekao naš dragi pisac, sreća je samo što će oni u budućnosti pominjati naša vremena kao bolja. Ali pitam se šta je tu sreća. I treba li nas taj osjećaj zadovoljiti.
Dakle dobro je naše danas jer nije gore od njihovog sutra.
Kakva obmana.

Hoću da zapalim unutrašnjost.
Hoću da srušim zid koji me čuva, a koji me sputava.
Hoću da ne mislim o stvarima koje će opet ostati iste i poslije tolikog promišljanja.
Mršave su mi te neke moje ideje, mršava mi je poezija, ubija me daljina od svega.
A opet se još više udaljavam.
Sputavam se u pokušaju da napredujem.
Divljački se trgam od stvari koje me čuvaju ko ljepilo.
A sve nešto hoću, eto hoću, pa makar.
E mladosti lijepa, ubijaš me, pa zar nije ovo trebalo biti drugačije?
Zar nije trebalo biti smješnije i zabavnije i slobodnije?
Zar da sklapam oči pred otvorenim putevima?
Horizont nije granica, samo mi se čini, jer sve bi trebalo imati kraj.
Tako se uvijek čini.
Pronaći ćeš moje ostatke na otpadu. Uništeni prizori nekad lijepog mozga. Kako smo nepažljivi, e.
Uzmi nešto za uspomenu, ne boj se. Neću te otjerati. Barem ne još.

25.09.2014.

.

Mislim da je Medeja rekla "Smrt sam samoj sebi."
Medeja je imala moć, ali je odabrala ljubav. Onda više nije imala moć, a ni ljubav.
Samo neku osvetu, boga pitaj je li osveta uopšte vrijedna.

Popij to, hajde, još samo malo, oni stvarno bolje izgledaju dok se tebi pogled muti.
Ponekad imaju lijepe usne, ili snažne ruke, ponekad je lijepo prolaziti rukom kroz njihovu kosu.
Kad krenem kući pitam se gdje sam.
Znam kojim putem treba da idem, ne mislim na to, ali imam osjećaj kao da sam se izgubila među ljudima i dimom. Kao da me nešto zarobilo i samo moja silueta je rekla dosta! i izašla van.
Ono bitno je ostalo unutra i sigurna sam da ga neću naći još dugo.
Čekam da se vratim negdje u potpunosti.
Čekam na neki dobar razlog da prestanem pušiti.
To da mogu umrijet, mi nije neki razlog.
Jebote, svi ćemo umrijet, daj odjebi s tim laičkim štitom od svega što škodi.
Škodi ti i zrak koji udišeš, voda koju piješ i sereš previše.
Serem i ja, baš onako počesto.
Često govorim stvari koje ljudi ne žele čuti.
Nerijetko govorim ono na što žele odgovoriti.
Kako se ljudima ozare lica kad ih pitam za savjet, odakle ih znam, a da, glumio je tu i tu, guzio je onu malu na platnu, ha ha, kako da ne, kako uspijeva izgledati tako dobro, e te cipele su ti baš divne, boli me kurac.
Povraća mi se od smoltoka više, ne želim da govorim, šutnja je zlatna.
Hoću samo da pravim kadrove u glavi,
kao naprimjer, ti stojiš na sredini trga, neka svjetiljka te osvjetljava,
ali samo malo, ti si kao santa leda, vidim te 10%,
okej je to.
Dopada mi se džemper, to stvarno.
Hoću da te gledam kad si blizu, dok češeš bradu,
dok se boriš da opstaneš u epizodama života koje ti ne odgovaraju,
dok miruješ među stvarima koje ti ne odgovaraju.
Ali u mojoj glavi ti si tu i smiješ se.
Počinješ polako, oprezno,
vrlo tiho,
onda naglo počneš da udišeš
jer previše daha trošiš na smijanje,
oko tebe je sve u redu i tvoje oči se raduju.
Ali u mojoj glavi svira Between the bars, Eliotov glas se slijeva u polupraznoj čaši,
ja ću još samo jedno piće,
poslije idem kući.
Bez tebe.
Ali znam put.

04.09.2014.

Smrt u prolazu

-“Imaš cigaretu?” – reče djevojka razbarušene kose.

“Je li to pitanje ili izjava?” – upita genijalac.

-“Stvarno? Hoćemo o semantici ili gramatici šta već? To mi je dosadno, čovječe, hoću da skočim sa mosta, daj mi cigaretu da zapalim, to će mi vjerovatno biti posljednja.”

“Zašto želiš skočiti s mosta? Ako je do novca, nemoj se ubiti, imam novca na pretek, mogu ti dati šta god poželiš.”

-“Čudno je to. Nikad ne dobiješ ono što tražiš u obliku koji ti treba. Ja tražim cigaretu, ti mi nudiš pare. To nema smisla, shvaćaš?”

“Stvarno nema smisla. U pravu si. Nisam priznao da je neko drugi u pravu osim mene dugo vremena. Ti mora da si nešto posebno.”

-“Ja nisam ništa posebno. Ako nisi primijetio, visim s mosta i pokušavam da si oduzmem život. Samo si ti zaslijepljen nekom čudnom mističnošću koja isijava iz mene, a koju samo ti vidiš. Ma daj, naslušala sam se takvih priča više nego što sam cigareta zapalila. Ti ostani ovdje, mene je želja prošla. Imaš nešto novca da mi posudiš, uhvatila me neka kriza, ne znam koji je fazon sa cigaretama i samoubistvom, valja je poetično, šta znam.”

“Evo, to je sve što imam.”

-“E hvala ti. I samo da znaš, ni tvoj život nema smisla, vjerovatno. Ali ko sam ja da ti to kažem. Plešem pred životinjskim očima gola i čekam bolju sudbinu. Ali nje nema, pa makar hiljadu puta bio genijalac. Aj zdravo.”

Voda je izgledala tako smireno. Zvala ga je u nepovrat, ali je nudila smisao.

“Ma ajd, makar nešto.” reče genijalac i skoči u vodu praznih džepova.

29.01.2014.

.

podnošljiva teškoća postojanja


Dobila sam želju da napišem nešto večeras.
Nemam pojma zašto sad baš, odjednom, nakon toliko vremena. Masa nekakvih stvari u glavi, nerješenih misli, ali nisam mogla da to složim u riječi. Večeras, eto, jesam.

Počeću s tim da je grad hladan i mokar, i pust. Ljudi su ili kući pored radijatora, ili se guraju u kafanama, ne bi li se tako zgrijali. Mislim na to dok se oko 11 sati vraćam kući. Mislim i na to da mi je pukla čarapa, osjetim krompir na prstu. Jebote čarape. Jebote ja, kakve sad veze imaju čarape, potrošna su roba, pomiri se s tim. Mrak je, ima snijega i leda, januar je. Koja novost. Hodam kroz park sama, znam, nije dobra ideja jer nema nikoga. A u mraku i kad nema nikoga, uvijek ima nekoga. Gledam kuda hodam, neću da se okliznem. Kad niz svoje brdo siđem i ne okliznem se, valjda neću na ravnom. Prođe poneko auto, oglasi se poneka sjenka, ali sve je opet pusto. Još da počnem pričati o depresiji i kompleksnosti veza, kontala bih da sam u nekom Vudi Alanovom filmu. Sranje. Nervira me puknuta čarapa. Ali vidim taxi, pa i nije toliko strašno. Vratiću se kući.

Mislimo da imamo najveće probleme na svijetu, i da je svaki tuđi problem manji od ovog našeg. Ma u dubokim smo sranjima, malo ko zapravo razumije kako je teško. Ali uvijek nekako tuđi život izgleda manje komplikovano. Da imam probleme koje on ima, ne bih išla psihologinji. I tako bi se ponekad mijenjali rado, samo na jedan sat, dan, na jednu čitavu sedmicu, ako je baš nešto prestrašno. Samo da razmišljamo o tim glupostima, a ne o ovim koje slažemo na gomile svakodnevno. A ne bi bilo lakše. Ne bi bilo ni zanimljivije. Samo bi prošli kroz neka druga sranja, i onda bi tražili svoja nazad. I to je to.

Dobri taksista se zahvaljuje i vraća kusur. Hvala i Vama, prijatno. Ne znam da li se radujem poznatoj ulici, ili mi se plače. Baš je hladno kad izađeš iz toplog auta. Uhvatio ledeni zrak da puca usne i lomi kosti, a meni mrsko da uzmem ono labelo. Koji će mi kurac. Sad ću doći kući. Poledilo. Sve ulične lampe rade, zanimljivo. Zvjeram očima ogromnim, imam nekakvu jeftinu maskaru na trepavicama, pokušavam da čujem nekakav glas, poznat. Prisjećam se dragih glasova i kako oni zvuče. Topli, mekani, razdragani ili nostalgični. Ali prazne oči i dalje bulje u nekakvu daljinu. Kakav kontrast, kakva tuga. Strašan problem.

Posljednja misao je o tome kako ću uzeti ključeve i otključati vrata. Čudno mi je, inače to po defaultu radim, tačno tri sekunde prije nego što dođem do kućnih vrata. Lažem, to je bila pretposljednja misao. Nakon toga sam se sjetila još nečega. Januar je težak mjesec, kao jedan ogromno težak problem. Šta to ima u januaru da se ljudi osjete nemoćnima i pregaženima, da im se više ne živi. Početak je godine, a osjećaj je kao da je kraj.



16.12.2013.

.

Neću više da živim u Sebi.
Ne mogu više da gledam ovim očima.
Teški su mi kapci,
Bole me impulsi
Slike se isprepliću
Besmisleno je traganje za značenjem
U glavi više nema mjesta
Bojim se da pomoć ne stiže
I dani se nižu bevezno
Ne želim više da dišem
plućima
Nemam šta lijepo da kažem
Preko usta ne izlaze riječi
Nego neki loše sastavljeni skupovi
Uzvika
Tišine
I apsurda
Samo izgovori
Samo zaborav
A dijelovi nedostaju
Let preko uništenog gnijezda
Od danas do sutra

13.11.2013.

.

priča za čarobnjaka
                                                                                                                                  Zmaju, svrata
       



Lijep je dan za pecanje. U šumi se čuje poznat cvrkut ptica. Kakav li je život bićima koja
pjesmu ne čuju? Zrak je svjež i prosto poželiš da dišeš punim plućima. Nakon toliko
vremena, drago ti je što možeš. Gledaš u nebo, od oblaka praviš sjećanja, škiljiš, hoćeš
da se sjetiš nečeg jako bitnog, ne ide. Ali nema veze, ovo ionako nije dan za brigu.
Smiješ se sjetno, ali iskreno; voliš sve rijeke na svijetu, pogotovo s tom kapom na glavi.
Toplo je, ali samo onoliko koliko treba da bude. Drveća se preslikavaju u vodi i haos
koji stvara sklad umiruje tvoje misli. Budan si. Živo je tvoje utočište. U ruci stoji štap,
na udici pileće srce, na srcu rupa. Neko ti krade sreću, misliš, i još je samo ovo ostalo.
Vratite vrijeme, hoću još.

Negdje oko pola 3 izvuče udicu, ali uprkos dugom iščekivanju, na njoj se, umjesto
zlatne, koprcala mala ružna siva riba. Ali na njegovo iznenađenje, ona progovori
božanstvenim glasom: "Molim te, imam samo jednu želju... vrati me u jezero. Ionako
ću živjeti još nekoliko dana. Lijeva škrga mi je začepljena, a repna peraja jedva pomjeram.
Nemam ništa ponuditi zauzvrat, samo želim da se vratim."
I bez prevelikog razmišljanja, on je baci natrag u vodu. Naposljetku, šta će čarobnjaku
zlatna ribica, kada je on taj koji želje ispunjava?

"But we joke and laugh. Otherwise we would start screaming."



Stariji postovi

Weltschmerz

Cellar Door

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
13320

Powered by Blogger.ba