Weltschmerz

I'm all the days you choose to ignore.


Ako već imaš namjeru da se sjetiš, sjeti se na vrijeme.
Pokušavam da razumijem razlog zašto još uvijek pokušavam razumjeti svoju glupu namjeru zbog takozvanog fiktivnog pritiska.
Nije bilo pritiska, ovo je priznanje, bilo je nezrelosti.
Nije bilo neljubavi, bilo je previše straha.
Priznanje je loše, prekasno shvaćeno i bez ikakvog pravog cilja.
Ovo je više potreba, prouzrokovana kasnom cigaretom i bolnim sjećanjem, napisana patetično jer drugačije i ne može biti napisana.
Zamišljam kako bi bilo da ovo nije bilo. Prosta reakcija, bez detaljnog objašnjenja. Zamišljam kako ne bih sada ovo pisala, možda se ne bih nalazila ispred ovog ekrana, ispisujući fantastičnu grešku koja je prerasla retorička pitanja i pretvorila se u mračne i vama nepovezane izjave.
Ne mogu se odreći dijela prošlosti zbog toga što nisam naišla na bolju budućnost.
Nije više u redu, odvikavam se od navike stalnog podsjećanja drugih ljudi na to. Sada samo svjesno poričem.
Nije u redu ljudi.
Nije u redu, koliko god voljeli da nastavite i ne osjećate se više kao budala koja je uradila nešto zbog čega se kaje. To nije sve, nije u redu jer to ne možete ni zaboraviti, a kamoli premostiti.
Ja ne mogu preći na drugu stranu, jer sam sama izgradila most koji nema druge strane.
Avaj, tek će se izgraditi, takvo razmišljanje ima rok trajanja, i pored toga što je zasnovano na trenutnoj ljutnji, udubljeno je u glavi kao crv u jabuci koji jednostavno nema razloga da traži drugu jabuku.
I da, jedva čekam dan kada ću biti oslobođena ove ljutnje, kada ću možda naći drugi razlog zbog kojeg ću biti emotivno preporođena, razumna barem u odluci da ću naići na drugi most. Preći preko njega, možda se i vratiti i eventualno zapaliti stari. Haleluja.

You were all I need.

demencion, meine Liebe


Jesam li izgubila iskru?
Jesam li zaboravila kako izgleda raj, zbog ljudskih očiju koje podsjećaju na pakao?
Kako bi bilo lijepo da se sjetim osjećaja čiste ljubavi, jednostavne, one koja nikad nije čula za pritisak u mojim grudima. One koja nikad neće prouzrokovati kašalj i neće me natjerati da uzmem antibiotike. Kao da me neko prošarao sramotnim bojama i sad mi se smije s neba, očekujući da ću sama naći čisto jezero. Ne volim jezera, nikad nisam. Svi su voljeli gledati i uživati u pogledu, ja sam stajala po strani izmišljajući stotine razloga zbog kojih nikada neću ući u tamnu vodu. Crtala sam čudovišta koja bi izlazila sporo, puštajući ljude da bježe dovoljno daleko, da bi ih onda presjekao i uzeo im dušu. To je ludilo, kažu.

Vraćala sam se kasno kući neki dan. Mislila sam da ću biti sjetna, ali ispalo je drugačije. Temperatura mog tijela je uvijek visoka, moje ruke su uvijek tople, bez obzira koliko dugo bile izložene mrazu. I tada sam osjetila. Nešto kao sreća pomiješana sa blagim osmijehom, praćena dugim pogledom. Svijetlila je preda mnom duga smrznuta djeva, pretvorena u lampu, pričala mi je uzbudljivu tajnu legendu koju vam ne smijem odati. Ruke su same krenule prema snijegu. Uzela sam ga malo, u obje ruke, dovoljno da me ne boli i nastavila se kretati. Snijeg se, kao dragi prijatelj, zadržao dugo na bolesnim prstima i polahko se topio. Zatvorila sam oči i čula samo kako kaplje, u prolazu, do dna. Osjetila sam kako klizi niz jagodice, vješto, spokojno, kao da će zauvijek ostati tu, ali ne. Nestaće na mom putu, nestvaran, uzbudljiv, sa tragičnim krajem. Temperatura je spadala, srce je mirno kucalo dok se u meni stvaralo malo gnijezdo samoće i radosti.
Nikada neću osjetiti isti snijeg na svojoj koži, isti taj koji se toliko potrudio da me usreći. -pomislih.

Pogledam u sliku, ne tako često, da se ne bih pretvorila u hodajuću tišinu, pomislim da li ću ikad napisati nešto dovoljno kvalitetno, nešto dostojno osvajanja bijelog papira. Sanjala sam jednom savršenu poeziju, ali kao Hesse, neću je se sjetiti, niti ću napisati nešto slično.
Kako da sa sobom nosim Blokić nezabravljanja, kada i njega zaboravim ponijeti sa sobom.
Mislim da te neću više vidjeti kako brojiš pahulje u parku. Možda ću naići na nekog drugog, ali nikad tako slobodnog da sa mnom podijeli svoj savršeni trenutak.

Želim da pogledam iznad neba. Hoću da znam gdje kriju moj život, prije nego što zaboravim kako se popeti na merdevine.

I možda nikad nećeš znati
kako je sa mnom ležati na cesti,
koja više nije ni cesta
nego veliki bijeli raj,
i gledati u najveći kontrast
koji mi se iznad glave pruža
i misliti o nečem lijepom
toliko lijepom,
da se vjerovatno toga više nikada neću sjetiti
i disati lahkim plućima
ledenim prstima hvatati male đavole
dok mi se um prazni,
umoran i napumpan ljudima
A oko mene tišina,
mrak i mekana prostrana fotelja
napravljena samo za one
što otvorenim očima hvataju ljubav sa neba.

I možda nikad nećeš znati
kako je bilo te večeri,
jer ti nikada neću ispričati
niti spomenuti, kao slučajno
u nekom dijelu našeg kratkog, nebuloznog razgovora
samo ću ti stisnuti ruku kao dobrom strancu
i proći mostom misleći o toj zimskoj kiši
koja je zauvijek zaleđena u svakom dijelu ovog trošnog tijela.

-You need someone to take care of you.

-No, I don't.

-Everybody does.

Where I end and You begin


    Ja sam ćelavi dječak.
Moja majka je ćelava, moj pas je ćelav, moja kuća je ćelava. Ja sam kao Blue, samo što nisam plav, nego sam ćelav.
Sjedim na neudobnoj stolici, studio je mračan i upravo sam odlučio da gledam fotografije na platnu sa starog uređaja. Volim misliti da sam sam na svijetu, i da je ovo sve što je ostalo. U tišini je sve tupo, pretpostavljam da i zrak umire. Time se tješim. Polahko dišem, uzimam što je ostalo iza njih, gutam snove i gradim iskustvo na njihovom iskustvu. Do tog sam zaključka došao baš u trenutku kada sam se zaustavio na jednoj slici. Imao sam svega četiri godine i stajao sam pored nekog stranca, majčinog prijatelja, koji je imao pogled tužnog kockara. Kao da je baš tada izgubio sve što je uložio, pa i više od tog. A ja sam ga kopirao, gledajući pravo u njegovo neizlječivo lice. Nisam htio da se izlažem ljudima koji će ovu sliku gledati u budućnosti, kao da nisam smio dopustiti da se nasmijem, jer bi mi oni ukrali osmijeh i ostao bih sam, kao tužni prijatelj, kockar. Eto, tako sam smišljao nove priče, onakve kakve mi nikad ne bi ni okrznule um da sam ih u nekoj drugoj sobi izmišljao, ili nekog drugog dana. Prolazila je ispred mene prošlost, radost, poznanici, kockari, djevojčice i ptice. I niti jednog momenta nisam promjenio izraz, niti sam podignuo obrvu, samo sam vrtio fotografije bez smisla, upijajući ih brzo u ćelavu glavu, kao neko sebično derište koje nevjerovatnom brzinom liže posljednji sladoled iz frižidera, jer zna da ih više neće jesti.
     Taman sam zatvarao oči, kad je odjednom u studio ušla ona. Ona koja mi je poremetila mir, red sjećanja, ubila novonastale anegdote koje nikada neću zapisati. Ušla je na prstima, ali sam je odmah čuo i pogledao bezizražajno. Rekla je oprosti, nisam znala da si tu... a znala je da sam tu, samo nije znala šta da kaže, pa je rekla prvo što se očekivalo da će reći. Sjela je pored mene, naslonila glavu do kraja na drugu neudobnu stolicu tako da je gledala u plafon i zašutila. Očekivao sam pitanje, nisam se spremio za dubokoumne govore, ali ću izvući nešto iz sefa. Nastavio sam vrtjeti fotografije i samo se čuo taj zvuk. Samo on, kao da jedini pokušava da ne šuti. Hitno mora otići, pomislio sam. Vremena je malo, stišće me i ne želim je tu, takvu ranjivu, da mi pokaže da nisam jedini takav. Pomicao sam samo kažiprst, sve ostalo je ostajalo na mjestu, već u početku, nepromjenjivo i lažljivo. Htio sam da se vratim među majmune, lakše bi bilo komunicirati i mogao bih pišati gdje god zaželim. Mogu i sad, ali bi se smatralo kažnjivim aktom. Zato neću da se mičem odavdje, dok ona ne odluči da ode. Šta misliš, progovorila je neočekivano, gdje se kriju svi leptiri zimi? Jao, znao sam. Jedno od njenih neobjašnjivih i bezazlenih pitanja, praćenim umornim glasom. Što baš to, sada, ovdje, zašto ja?! Želio sam joj odbrusiti da leptira nema dok snijeg pada, da ne bude glupa u svojoj nemoći da mi da nadu za nastavak. Kakav zamor jebote. Sve su priče suvišne. Kako joj padaju napamet takve stvari, iz kojeg vanzemaljskog rječnika vadi svoje riječi? Ja sam jednostavno odlučio ostaviti svoj sef netaknutim i usta zatvorenima.
      Ostao sam još kratko tu, pored nje, slab, kao slomljeni list na ulici, kao Andrić pred ženom koje nema. Ustao sam, ugasio uređaj, shvatio da su fotografije bile prazne, da sam zaboravio staviti film i na trenutak sam pao u agoniju, ali sam se pokupio i izašao iz osmougla. Ostavio sam je samu, da još razmišlja o glupim leptirima i pokušava pomoći sebi dok kroz plač shvata da se gubim i da je moja vječnost gotova.
A moja majka ima crvenu kosu, dugu. Pas je rundav i kuća ima fasadu. Ja nisam blue, ja sam ćelav.

let the right fiction in


Nebo. I ruke. I davni osjećaj nečeg lijepog. Tako lijepog da zasjenjuje svaki tamni, bešćutni osjećaj krivice u očima svog djeteta. Sve što je puklo prošle godine, nije zaraslo. Pogledaj, zima je, tako je zima, da ne može biti hladnije, staklo puca, obrazi, usne ne mogu više krvariti, ali nema snijega promjeno. Zamisli recimo, da hoćeš da se napiješ vode, a vode nema. Čudno, zar ne?
Neizreciva sreća zbog usporenog snimka jedne obale, gdje mladić razmišlja o životu, govori brzo, tužno gleda u zalazak sunca i kamera kruži oko njega. U čemu je fol? Kakav je to trik? Zanimljivi efekti kojih nema te dave svojom preciznošću. Natjeraju te da na neki način zaboraviš da je noć i počneš se smijati jer te stvarno ne zanima kraj. Hoće li biti sretan, tužan možda? Svejedno je, toliko da... postaje isto.
Dani prolaze čudno, filozofija o životu već postaje stvarna. Šta će od nas ostati? Postati? Život je kurva. Sve će to proći. Ostvaruju se neka proročanstva, pogodiš radnju knjige pa je ostaviš, zaboraviš, uzmeš je nakon dva dana i shvatiš da nisi pogodio radnju knjige. Koliko je ovo sve loše, ne znam. Ježim se na samu pomisao da sam opasno sjebana. Nazdraviću tome neki drugi put. Polomljeni prozori uma, prljava navika neprekidnog nocturno razmišljanja i vino čine me najsposobnijom za ispriku. Izvinjavam se zbog psihotičnog nabrajanja. Izvinjavam se zbog neobjašnjenog melanholičnog stanja mojih rečenica. Izvinjavam se što se izvinjavam, jer tome nema razloga, ali ima povoda, zbog toga je učinjeno. I eto, izvinjavam se što završavam sjetnim tonom kojeg ćete već zamisliti u svojim glavama.

I da, sretna vam Nova omladinci.

"Ona to ne zna, ona gleda mimo mene, nekud u daljinu gdje nisam ja, ni ova zemlja. Ni ova sigurnost. Ko bi znao zašto ona ne voli sigurnost. Zar čovjek nije stvoren za mir? A ovdje je mir. Sve što je izvan dohvata naše ruke, sve što nije potpuno naše, s čim nismo srasli tako da postane isto što i mi, to je tuđe, ničije, ne štiti. To je kao vjetar, ništa, nemaš na čemu da stojiš, nizašto se ne držiš, ništa te ne drži, oči su ti prazne, srce ti je pusto, ostaje samo nemir. Šteta što to ne znaš. A možda i znaš, ali nije dovoljno samo znati. Treba zavoljeti mir, a ti to ne možeš. Ti si kao i ostali svijet, ti si svijet, otkinula si se, ludost te uhvatila i baca te u naručje svakoj nevolji. Čak i kad znaš da je nevolja neizbježna. U tome je zlo, tvoje i svijeta kojem pripadaš."

heart shaped box

Znaš, kada kažeš da odlaziš, zvuči kao da ideš jer to želiš, a ne zato što moraš.
A ja ostajem jer moram... ne zato što želim.

Ponekad mi pokuca ideja na vrata uma, kaže mi da te ispletem kao pauk svoju mrežu, od proljeća i nade, i da te ulijem u sva zemaljska osjećanja koja imam pa da ostaneš tu, da budeš magla mom Sarajevu, da budeš san mom snu. Tvoja noć je nekad čuvala magične boje, ako ih pratiš, nađeš se izgubljen. A teško je bilo obećati da ću ljudski odigrati svoju ulogu. Teško je ne zviždati u noći, kada ti se zviždi. Brzo se osuše usta, pa ne stvaraš melodiju, nego samo ispuštaš raskidivi zvuk, kao loše naštimana gitara. I onda zašutiš jer te neki čovjek čudno na stanici gleda. Jel prizivam šejtane il samo loše zviždućem? Ma zajebi, meni se ove večeri tako zviždi, a već sutra ću stavljati mehlem na usne, jer težak je ovaj vjetar. Tužne se neke sjene nadvile nad ovom zamkom. Rado još uvijek vjerujem u vatromete i zlatne daljine. Poželim da je pusto ostrvo stvarno pusto, čisto, poželim da me progutaju mirni talasi koji na leđima nose mrak. Da to zauvijek traje, hoću. Moje plavo odavno nije plavo, nego je pravi blues, loše isceniran, isječen, uplašen od znakova i sila. Ne biram vremena, ne biram ni godišnja doba, samo znam da nisam tamo gdje treba da budem. A niko više nije siguran ko koga pušta. Ne može se voljeti bez voska. I plamen dogori. Puhni jedan maslačak za mene srećo. Ta, pa zar nije bilo dovoljno onih kristalno jasnih misli, kasno oblikovanih, poklonjenog ružnog cvijeća pored puta i zvijezda tako blizu tebe, da si mogao prstima da skineš sjaj i posadiš ga u svoju vječnost? Prestaću o tebi da pričam stršljenima i mornarima, ću da te skroz izbacim sa onim malim trnom u glavi, što me svaki dan poreže. Isprepliću se u loše ispričane riječi, tjeraju me na bol. A voljela bih te nekako odvezati i pustiti pticama, pa nek te one nose na krilima i nek ti pjevaju. Ovo ovdje je staro i prazno. Voljela bih da lijepo znam opisati tvoje ruke, ili tvoje pokrete, dočarati ljudima kako šapućeš ili kako izgledaš dok kriv gledaš u pod.
Recimo, ti se nikad ne okrećeš dok odlaziš. Znam to, jer se ja po običaju osvrnem na pređeni put. To je navika, paranoja, ljubav. Ali ti, ti imaš jedan pravac, drugačiji od svih drugih, taman i čvrst.
Ne okreći se.

                                                                                    old habits die hard, jel.