.
I'm all the days you choose to ignore.
Ako već imaš namjeru da se sjetiš, sjeti se na vrijeme.
Pokušavam da razumijem razlog zašto još uvijek pokušavam razumjeti svoju glupu namjeru zbog takozvanog fiktivnog pritiska.
Nije bilo pritiska, ovo je priznanje, bilo je nezrelosti.
Nije bilo neljubavi, bilo je previše straha.
Priznanje je loše, prekasno shvaćeno i bez ikakvog pravog cilja.
Ovo je više potreba, prouzrokovana kasnom cigaretom i bolnim sjećanjem, napisana patetično jer drugačije i ne može biti napisana.
Zamišljam kako bi bilo da ovo nije bilo. Prosta reakcija, bez detaljnog objašnjenja. Zamišljam kako ne bih sada ovo pisala, možda se ne bih nalazila ispred ovog ekrana, ispisujući fantastičnu grešku koja je prerasla retorička pitanja i pretvorila se u mračne i vama nepovezane izjave.
Ne mogu se odreći dijela prošlosti zbog toga što nisam naišla na bolju budućnost.
Nije više u redu, odvikavam se od navike stalnog podsjećanja drugih ljudi na to. Sada samo svjesno poričem.
Nije u redu ljudi.
Nije u redu, koliko god voljeli da nastavite i ne osjećate se više kao budala koja je uradila nešto zbog čega se kaje. To nije sve, nije u redu jer to ne možete ni zaboraviti, a kamoli premostiti.
Ja ne mogu preći na drugu stranu, jer sam sama izgradila most koji nema druge strane.
Avaj, tek će se izgraditi, takvo razmišljanje ima rok trajanja, i pored toga što je zasnovano na trenutnoj ljutnji, udubljeno je u glavi kao crv u jabuci koji jednostavno nema razloga da traži drugu jabuku.
I da, jedva čekam dan kada ću biti oslobođena ove ljutnje, kada ću možda naći drugi razlog zbog kojeg ću biti emotivno preporođena, razumna barem u odluci da ću naići na drugi most. Preći preko njega, možda se i vratiti i eventualno zapaliti stari. Haleluja.
You were all I need.
