Weltschmerz

Krajnosti.

29.01.2014.

.

podnošljiva teškoća postojanja


Dobila sam želju da napišem nešto večeras.
Nemam pojma zašto sad baš, odjednom, nakon toliko vremena. Masa nekakvih stvari u glavi, nerješenih misli, ali nisam mogla da to složim u riječi. Večeras, eto, jesam.

Počeću s tim da je grad hladan i mokar, i pust. Ljudi su ili kući pored radijatora, ili se guraju u kafanama, ne bi li se tako zgrijali. Mislim na to dok se oko 11 sati vraćam kući. Mislim i na to da mi je pukla čarapa, osjetim krompir na prstu. Jebote čarape. Jebote ja, kakve sad veze imaju čarape, potrošna su roba, pomiri se s tim. Mrak je, ima snijega i leda, januar je. Koja novost. Hodam kroz park sama, znam, nije dobra ideja jer nema nikoga. A u mraku i kad nema nikoga, uvijek ima nekoga. Gledam kuda hodam, neću da se okliznem. Kad niz svoje brdo siđem i ne okliznem se, valjda neću na ravnom. Prođe poneko auto, oglasi se poneka sjenka, ali sve je opet pusto. Još da počnem pričati o depresiji i kompleksnosti veza, kontala bih da sam u nekom Vudi Alanovom filmu. Sranje. Nervira me puknuta čarapa. Ali vidim taxi, pa i nije toliko strašno. Vratiću se kući.

Mislimo da imamo najveće probleme na svijetu, i da je svaki tuđi problem manji od ovog našeg. Ma u dubokim smo sranjima, malo ko zapravo razumije kako je teško. Ali uvijek nekako tuđi život izgleda manje komplikovano. Da imam probleme koje on ima, ne bih išla psihologinji. I tako bi se ponekad mijenjali rado, samo na jedan sat, dan, na jednu čitavu sedmicu, ako je baš nešto prestrašno. Samo da razmišljamo o tim glupostima, a ne o ovim koje slažemo na gomile svakodnevno. A ne bi bilo lakše. Ne bi bilo ni zanimljivije. Samo bi prošli kroz neka druga sranja, i onda bi tražili svoja nazad. I to je to.

Dobri taksista se zahvaljuje i vraća kusur. Hvala i Vama, prijatno. Ne znam da li se radujem poznatoj ulici, ili mi se plače. Baš je hladno kad izađeš iz toplog auta. Uhvatio ledeni zrak da puca usne i lomi kosti, a meni mrsko da uzmem ono labelo. Koji će mi kurac. Sad ću doći kući. Poledilo. Sve ulične lampe rade, zanimljivo. Zvjeram očima ogromnim, imam nekakvu jeftinu maskaru na trepavicama, pokušavam da čujem nekakav glas, poznat. Prisjećam se dragih glasova i kako oni zvuče. Topli, mekani, razdragani ili nostalgični. Ali prazne oči i dalje bulje u nekakvu daljinu. Kakav kontrast, kakva tuga. Strašan problem.

Posljednja misao je o tome kako ću uzeti ključeve i otključati vrata. Čudno mi je, inače to po defaultu radim, tačno tri sekunde prije nego što dođem do kućnih vrata. Lažem, to je bila pretposljednja misao. Nakon toga sam se sjetila još nečega. Januar je težak mjesec, kao jedan ogromno težak problem. Šta to ima u januaru da se ljudi osjete nemoćnima i pregaženima, da im se više ne živi. Početak je godine, a osjećaj je kao da je kraj.



Weltschmerz

Cellar Door

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
13823

Powered by Blogger.ba