Weltschmerz

Krajnosti.

04.03.2015.

.

Ima nešto gorko u sjećanju na ljude i ljepša vremena. I kao što je rekao naš dragi pisac, sreća je samo što će oni u budućnosti pominjati naša vremena kao bolja. Ali pitam se šta je tu sreća. I treba li nas taj osjećaj zadovoljiti.
Dakle dobro je naše danas jer nije gore od njihovog sutra.
Kakva obmana.

Hoću da zapalim unutrašnjost.
Hoću da srušim zid koji me čuva, a koji me sputava.
Hoću da ne mislim o stvarima koje će opet ostati iste i poslije tolikog promišljanja.
Mršave su mi te neke moje ideje, mršava mi je poezija, ubija me daljina od svega.
A opet se još više udaljavam.
Sputavam se u pokušaju da napredujem.
Divljački se trgam od stvari koje me čuvaju ko ljepilo.
A sve nešto hoću, eto hoću, pa makar.
E mladosti lijepa, ubijaš me, pa zar nije ovo trebalo biti drugačije?
Zar nije trebalo biti smješnije i zabavnije i slobodnije?
Zar da sklapam oči pred otvorenim putevima?
Horizont nije granica, samo mi se čini, jer sve bi trebalo imati kraj.
Tako se uvijek čini.
Pronaći ćeš moje ostatke na otpadu. Uništeni prizori nekad lijepog mozga. Kako smo nepažljivi, e.
Uzmi nešto za uspomenu, ne boj se. Neću te otjerati. Barem ne još.

Weltschmerz

Cellar Door

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
12933

Powered by Blogger.ba