Weltschmerz

Krajnosti.

12.11.2013.

.

džepovi puni hladnoće


Miriše stara ledena kraljica u zraku. Iz daljine promatra šaradu i smije se jesenskim ludorijama. Šalje teške kaplje da potopi ljude i zemlju da pripremi za posljednji ovogodišnji ispit izdržljivosti. Kuka se, priča o olovnim godinama, raspravlja se o bolestima. A ona i dalje stoji nad svijetom, stoički podnosi uvrede, ponekad i razlije boje po nebu, pa se ne zna odakle dolaze i kako se zovu. Ko bi ih takve prolio, da se tek poneke oči sjete širom otvoriti, zastati pred obzorom i zahvaliti se što svijet nije crno-bijel? Zovu te u snovima, ne moraš ništa reći, samo pusti da se preslikavaju na tvom licu i liječe tvoje umorne oči. Raširi ruke, pusti da te prožme cijelog i diši.

Ruke u džepovima samuju. Misliš kako im je tako najbolje, od hladnoće puca koža i onda je hrapava na dodir. Vlastiti. Pa ih zavučeš što dublje možeš i nadaš se da neće propasti u bezdan. Samo da te ne proguta crni mrak koji lijepo doziva, ali sablasno zvuči. Dani protiču sporo, čas je hladno, čas je manje hladno, je li desno još uvijek desno? Jeste, ako je i lijevo još uvijek lijevo. Ko će to potvrditi? U glavi je sve mutno, riječi se gube, željezni okovi se spustili na dosege imaginacije. Šal steže, na vratu se modrice pojavljuju i samo što još vazduha ne nestane. Pred očima sjaj, u očima tama. Jesenske boje se još uvijek igraju pod uličnim svjetlima. Lijepo ih je takve vidjeti. Na klupama parovi zgusnuti od straha da ih zima ne rastavi. Kako kad ih ona upravo i spaja. Dječica se bacaju po lišću, sretna, bezbrižna; kad smo prestali biti djeca? I ko se usudio ukrasti nam sreću i oteti želju za plivanjem u lišću? Jesmo li počinili kolektivno samoubistvo i kupili nove koncipirane navike konstruišući tako robotizovanog sebe?
Ja sad stalno nosim kišobran. Ne kisnem i rjeđe se prehladim.
Ali opet zaboravim gdje sam stala i ponekad ne znam kuda idem. Još uvijek tražim nekoga u ovom gradu, trznem se kad čujem nečiji glas ili osjetim poznat miris. Prust je to najbolje opisao zbog čajnog kolačića. Volim ovo vrijeme ali me ubija. Treba mi da znam da si tu i da postojiš.
I žao mi je što su mi stihovi Balade iz predgrađa isparili negdje u hodnicima uma.



12.11.2013.

.

"Dok hodam bez straha kud i kad hoću.
 
Dok stojim ili sjedim i odmaram.
 
Dok naslonjen na zid kroz dim promatram pokisnutu okolinu,
pa onda polako koračam kući kroz pljusak...
 
Tek sada shvaćam koliko sam si nedostajao."


                                                                           Marvin Android

14.10.2013.

.

okamenjeno
u prošlogodišnjem snijegu utabano ime
i osjećaj obeščašćene nade
u nekoliko trenutaka razbio se razum
sada se ostaci kupe po podu
neko šaptanjem pokušava obnoviti uspomenu
pomoći da zacijeli crna rupa
ako ne,
ima da nas proguta
i kako onda da spašavamo sebe?
raspala sreća se koprca na dnu čaše
i ne preostaje puno
poneko zrnce soli na drvenom stolu
ustajali zrak davno ostavljenog mjesta
kako čudno srce moje radi

neka
kad voli da trune samo.



29.09.2013.

.

kao kad ne znaš ništa
i kao da boli strašno
i kao da se sve vrti unazad
kao da te ne dotiče
kao da se gubiš
i kao da je to sve što postoji
kao da si stranac u sebi
i u drugima
kao da sve prolazi bez tebe
i kao da se već to izlizalo
kao da me voliš
kao da ja ne razumijem
i kao da se kolotečina ne zaustavlja
kako
da
ne

08.08.2013.

.

"Uzeću stvari u svoje ruke.", rekao je Borna, možda i previše glasno u svom praznom stanu.

Stoji naslonjen na štok vrata. Drži vreo čaj u desnoj ruci, a inače je ljevak. Dim iz šolje se izvija i polahko nestaje u sobnom zraku. Može se jasno vidjeti prašina po policama ormara, niskom neraspremljenom stolu i na fikusu, jedinoj biljci koju je ikada posjedovao u životu. Posjedovao je čudna riječ, previše kapitalistička za jednu biljku. Ostavio je čaj na stol da se nastavi hladiti. Imao je smeđi zidni sat koji je dobio za 24. rođendan od svoje majke. Uvijek ga je nervirao, jer se činilo da mu odbrojava posljednje sekunde života, a muči ga što nikad ne umre kad dođe vrijeme. Bilo bi tako super kad bi mu se bog pojavio pred očima, rekao Sada ću te odjebati s ovog svijeta, položio ga nježno na prljavi kauč s kojeg nikad nije oprao mrlju od čilija, stavio dva prsta na njegovo čelo i poslao ga u smrt. Bio bi to dobar trip.  Znao je nekoliko latinskih poslovica, a jedna od najdražih mu je bila Crudelius est quam mori semper timere mortem.
Strašnije je uvijek bojati se smrti nego umrijeti.

On se nije plašio umrijeti, ne bi se, eto, prepao ni kad bi boga vidio.
Borna nikad nije mario za svoju smrdljivu odjeću, niti to da su njegove obrve, zapravo, obrva. Nije vodio računa o svom izgledu, niti ga je ikad zanimalo da li će nekoga privući ili odbiti svojom gustom bradom. Većinom je hodao ulicom praznog pogleda, malo krivog držanja (naginjao je ulijevo) i bez razmišljanja skretao kuda ga je instinkt vodio. Međutim, često je završavao u slijepim ulicama pa bi se onda vraćao kući, sjedao na stolicu preko puta prozora i dugo buljio u grad. Šta je Borna primjećivao, da li je nekada poželio da sjedi u napuštenom parku ili da bude u naručju neke žene ili muškarca, to možda nikad nećemo saznati. Jer, on nije baš volio komunicirati s ljudima, pogotovo otkrivati informacije o tome kakva je on osoba bio. I kakva jeste. A možda se boji da se u toliko vremena nije promijenio i da nema reći ništa novo. Možda je zaboravio riječi. Volio je riječi, ali izgleda da nisu lahko pronalazile put od njegove glave do izlizanih ušiju sredine u kojoj je živio. Znalo je proći i 2 mjeseca da ne izusti ni uzvik. Tišina. Jedino je ona odzvanjala u stanu i uokvirila čitavo postojanje stanara.


"Da!", uzviknuo je Borna i izbacio džinovsku leptiricu, koja je do tog trenutka mirovala na oknu prozora, u spoljašnji svijet.

08.08.2013.

.

htio bi da me voliš

Kada tražiš neku vrstu čuda, uvijek tako malo nedostaje.
Mene sprječava trajno oštećenje, nekakve prazne misli koje ne vode ničemu, ali su tu kao prividna zamjena za stvarno ništavilo.
To je kao da si zatočena, a sva su vrata otvorena.
Nije te strah, spoljašnjost je ostala ista, ali u tebi postoji blokada, nevidljivi zid od bola, kao da veliki balon prekriva prostor, a ja stojim i blejim u prazno. Nije teško izbaviti se, napraviti nekoliko koraka, ali zbog čega? Isto mi je i ovdje i tamo. Trepćem očima, osluškujem, čekam nekakav znak, ali prošlo je tako dugo vremena da sam na to i prestala računati.
Razmišljam o tome kako bi bilo dobro imati nekoga za koga bi pomjerila granice postojanja, koje se svakog dana sužavaju i guše me. Odupirem se na nekakav bijedan način, beživotan, sve više i više dopuštam da mi se unutrašnjost pretvara u prašinu. I onda počinje mučno traganje za sopstvenim dahom. Izmiče mi zrak iz ruku, ej.

Mjesto je ostalo isto. Gori lampa.
               po pločniku gmižu ptice.                 na lijevoj strani neba pluta jedan te isti mjesec.
zapalim
cigaretu,
                                         promijenim položaj nogu,
                                                                                                                 grijem ruke kad mi je
                                                                                                                                                                      hladno,
mutnim pogledom prelazim preko ceste.
                                                                               Tad ni o čemu ne razmišljam.
                                Samo se osjećam izvan sebe. Baš tako, kao da je davno iz mene išetao duh svega što sam nekad bila, a čega se više nikad neću moći sjetiti.
                                                                                                                                   Padam u svoj vlastiti zaborav.
      Ono što me podsjeti da postojim je dim dogorjele cigarete, i večer je pri kraju, ne mogu više ni ostati tu.

Ti nećeš doći.
Ja se moram vratiti.
Kući.

Hodam mehanički.
                       Prelazim buntovnički preko crvenog.
                                                                                    Šutim.
                                                                                               Spavam u krevetu, probudim se umorna i mislim o šupljinama.

                                                                                      Vrijedi li brojati?
                                                                                             Živim li?

02.07.2013.

.

Cigareta
i
ja,
sami
u mraku,
čekamo tebe,
koji
nikada
nećeš
doći.

fade out again
fade out again


18.01.2013.

.

                    Svijet je mrtav.
              A ti i ja još uvijek živimo.



23.12.2012.

.

U starim snovima još se samo čuje buka i smijeh nesreće.
Slika drugih nema, ni ptica, ni pasa.
Samo moje oči zvjeraju i traže nešto u blizini.
S neba pada sivo, sa zgrada pada život.
Osjeti se strah kako kola venama i arterijama, a srce ubrzano umire.
Plamen se širi zrakom i guta ljutito vrijeme.
Ruke drhte od agonije, od bijesa jer je pokušaj pronalaženja mira propao.
I sad ostaje utisnut pogled u asfalt što se raspada u nebo.
Drveća nestaju pod teškom rukom mučitelja, čija će djeca opet ostati gladna, hljeba i ljubavi. Vjetrom odnešene fotorafije bivaju uhvaćene divljim vatrenim rukama gladnim, sjećanja i postojanja.
Neka me neko izbavi. Ili barem oči zatvori.


 
                                             
                                                                                                                                                              deep

06.11.2012.

.

libo te njonjo, fućka ti se, iz guzice ti viri propeleeeer.


Noviji postovi | Stariji postovi

Weltschmerz

Cellar Door

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
13823

Powered by Blogger.ba